Predstavnici Sekcije taksi prijevoznika Hrvatske obrtničke komore u više su navrata upozoravali Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture na probleme u djelatnosti taksi prijevoza koji će nastati zbog određenih odredbi Zakona o prijevozu u cestovnom prometu iz 2018. godine. Taj je Zakon omogućio potpunu liberalizaciju ovog sektora i gotovo u potpunosti ukinuo ovlasti jedinicama lokalne samouprave da urede način obavljanja ove djelatnosti na svojem području. Zbog niza nejasnih ili pogrešno definiranih odredbi u Zakonu, obavljanje ove djelatnosti otežano je za postojeće obrtnike.
Godinu dana nakon stupanja na snagu ovog Zakona i uvidom u niz problema vezanih uz prijevoz putnika, koji su se, pogotovo za vrijeme turističke sezone, pojavili u gotovo svim turističkim središtima, nužno je određene odredbe Zakona jasnije definirati, a jedinicama lokalne samouprave osigurati alate kojima mogu utjecati na probleme u prijevozu na svojem području.
Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture objavom prethodne procjene za izmjenu i dopunu Zakona, najavilo je donošenje izmjene Zakona u 2020. godini.
Sekcija taksi prijevoznika Hrvatske obrtničke komore smatra da je navedene izmjene i dopune nužno donijeti što prije, tj. već u prvom kvartalu sljedeće godine, kako bi modifikacije zaživjele prije turističke sezone odnosno da bi se pravovremeno reagiralo na predstojeći kaos na cestama kojem smo svjedočili u ljetnim mjesecima 2019. godine.
Prijedlozi Sekcije taksi prijevoznika Hrvatske obrtničke komore, utemeljeni na preporukama stručnjaka za promet s Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu su sljedeći:
1. Jedinice lokalne samouprave morale bi same odrediti visinu naknade za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti taksi prijevoza na svojem području.
Nelogično je da je razlika u cijeni dozvole za obavljanje taksi prijevoza u primjerice Dubrovniku ili Splitu neznatno veća u odnosu na općinu s malom potražnjom za taksi uslugama. Cijena dozvole razmjerna specifičnostima pojedinog grada važan je korak prema boljem uređenju u obavljanju ove djelatnosti.
2. Dozvola za obavljanje taksi prijevoza izdaje se za jedno vozilo i za jednu registarsku oznaku.
Postojeće rješenje prema kojem taksi prijevoznik u vozilu mora imati samo presliku dozvole te sam voditi bazu vozila s kojima obavlja taksi prijevoz, nije se pokazalo kao dobro jer je u stvarnosti podložno raznim manipulacijama. Također, nelogično je i neekonomično, uzimajući u obzir trošak lokalne zajednice, da autotaksi prijevoznik s jedinim i autotaksi prijevoznik koji prijevoz obavlja s preko stotinu vozila jednokratno plaćaju istu naknadu za izdavanje dozvole.
3. Jedinice lokalne samouprave morale bi imati obvezu voditi registar izdanih dozvola taksi prijevoznicima odnosno registarskih oznaka vozila kojima se obavlja taksi prijevoz. Navedeni registar mora biti javan. Postojeće zakonsko rješenje koje predviđa da se sve izdane dozvole za autotaksi prijevoz putnika te podaci o vozilima kojima se obavlja taksi djelatnost upisuju u Bazu izdanih licencija i dozvola za autotaksi prijevoz nije zaživjelo tj. navedena Baza još uvijek ne postoji.
Zbog sigurnosti i legalnosti obavljanja taksi djelatnosti nužno je da postoji transparentan registar vozila s kojima se obavlja ova djelatnost. Vozila moraju biti na adekvatan način označena tj. svaki korisnik ove usluge mora nedvosmisleno znati da je vozilo s kojim se obavlja taksi prijevoz za tu svrhu registriran od strane jedince lokalne samouprave. Slično rješenje postoji u gotovo svim europskim gradovima.
4. Način izdavanja dozvola te upis registarske oznake vozila u izdane dozvole (za pojedino vozilo) morao bi se primijeniti i na one prijevoznike koji već imaju važeće dozvole uz određeni period prilagodbe.
Budući da je u periodu od stupanja na snagu Zakona izdan veliki broj novih dozvola, kako bi se postigli efekti uvođenja reda na prometnice gradova, nužno je da se postojeći prijevoznici prilagode ovim odredbama tj. da u određenom roku, za svako vozilo kojim obavljaju taksi prijevoz zatraže dozvolu, po uvjetima navedenim u izmjenama i dopunama Zakona.
5. Upravitelj prijevoza morao bi biti isključivo fizička osoba. Jedna fizička osoba mogla bi biti upravitelj prijevoza u najviše 3 obrta ili trgovačka društva, maksimalno za 15 vozila. Uz prekršajnu odgovornost fizičke osobe obrtnika – vlasnika te direktora odnosno trgovačkog društva, upravitelj prijevoza također bi morao snositi prekršajnu odgovornost, ovisno o vrsti prekršaja.
S pravnog stajališta je nelogično da fizička osoba obrtnik odnosno pravna osoba prilikom izdavanja licencije mora dokazati da zapošljava ili da ima sklopljen ugovor sa stručno osposobljenom osobom upraviteljem prijevoza, kao odgovornom osobom, a za koju nisu predviđene nikakve prekršajne odgovornosti.
Slijedom odredbi iz prethodnih verzija Zakona o prijevozu u cestovnom prometu smatramo nelogičnim da se za osobu upravitelja prijevoza može angažirati i trgovačko društvo. Također, sukladno zahtjevu za suodgovornošću, smatramo da upravitelj prijevoza ne može obavljati tu zadaću u neograničenom broju obrta i trgovačkih društava za isto takav broj vozila.
Izvor: HOK
